"Budi ljubazan sa svima, ali intiman sa par njih, no prije nego steknu tvoje povjerenje, pusti da ih se "iskusaju". Pravo prijateljstvo je biljka koja sporo raste i mora proći i izdrzati sve nedace prije nego dobije tu titulu".

To su bili pocetci naseg poznanstva, a ni jedna nismo slutile dokle ce nas to poznanstvo odvesti. To su bili trenuci neizmjerne srece i prelijepog perioda djetinjstva kojeg se obje vrlo rado sjetimo. Zatim nasi prvi zajednicki, djeciji „sokovi“. Dvoje po dvoje smo stajali ispred „prevelike“ zgrade koju su neki ljudi nazvali skola. Graja, uzbudjenost i djecije brige su pocele polako da nas okupiraju. Sjecam se da su svi govorili da smo dobile najstroziju uciteljicu u skoli, ali znam da se nismo brinule. Nismo marile za te price, jer je meni bilo najbitnije da imam nekog poznatog iz svoje grupe iz obdanista. Sjecam se nasih prvih skolskih dana i mog prvog prepisivanja, a tvog prvog tuzakanja uciteljici i stavljanja pregrade na sto da ja nista ne vidim prepisati. I onda mjesanje ucenika za sastavljanje petog razreda je nesto sto mi je previse bolno palo, ali ipak previse dobro, jer sam u tom trenu imala tebe pored sebe, jer Bog nas je sacuvao zajedno na svu srecu. U narednom periodu stvorila se fantasticna cetvorka za koju bih tad u tom vremenu dala apsolutno sve. Sjecam se nasih ludo proslavljenih rodjendana, nasih prvi simpatija, vaseg frizersko-pedikrskog salona, nase mlade, uplakane razrednice, a naravno zna se radi cega je bila uplakana(radi tvog i mog predugog jezika). Sjecam se mog silnog mucenja pri izgovaranju stranih rijeci, nastavnika Harisa koji mi je gotovo sve greske tolerisao, i silne sprdancije na moje izgovaranje. Sjecam se Maxija i silnih prepisivanja na testovima(posebno na engleskom). Sjecam se petice preko cijelog lista(koju i danas dan imam) koja je bila samo tvoja zasluga, ali ipak je meni upisana. Sjecam se kad mi je Ona bila u onoj situaciju za koju si samo ti znala, i sjecam se tvoji rijeci ohrabrenja da to prebolim i prevazidjem na najbezbolniji nacin. Sjecam se nase male mature, tvoje haljine, prelijepe frizure i naravno tvoje full opreme. Nase maturalno vece je bilo posebno, iako je trajalo samo do 23 sata. Zatim srednja skola. Nesto cega smo se uvijek bojale, ali i mastale smo o tome, jer nam je dosadilo osam godina ulaziti u istu zgradu i gledati iste ljude. Ne znam da li bi rekla nazalost ili na svu srecu, ali nismo bile u istom razredu.  Fantasticna 4 se morala podijeliti, jer je visa sila tako odlucila. Ti si bila sa Punoljetnom, a ja sa Dz. Sve je bilo savrseno prvu godinu, ali vec druga godina je bila kobna sa Fantasticnu 4, jer smo otkrile tko se krio iza maske koju je Dz. nosila godinama. S njom je bio kraj prijateljstva defintivno, a taj kraj je meni najteze pao, jer ipak nije bilo lako ici s nekim u razred ne pricati s njim, a do juce s tom osobom si zajedno sjedio i dijelio sve tajne. Ti si bila u tom trenutku jedina koja mi je uspijela otvoriti oci i pokazati da ako ostane s njom skrenuti s pravog puta. Ali sve bude i prodje pa i to. I vidis kako se samo kolo srece okrece, i nazalost ti sad prolazis kroz goru situaciju sa Punoljetnom. Tko bi rekao da ce od Fantastice 4 samo nas dvije zajedno ostati. I onda pocinje najbolji period naseg zivota. Nase prve stikle, nase prve veze, prvi poljubci, prvi izlasci u najpoznatiji kafic u nasem gradu, nasi prvi zajednici koncerti, zajednicke suze, smijeh, nasa prva nocivanja u Sarajevu kod big mame, nasi dugosatni razgovori, nasa ekskurzija, moj 18. rodjendan, nasa prva zajednicka Nova godina, nas zajednicki (polozeni aBd) vozacki ispit, nase silne zajednicke kafe, nasa mastanja o maturalnim haljinama i maturalnoj zabavi, nasa mastanja o faksu i buducnosti koja nas ceka, nasa mastanja o nasim savrsenim muzevima, o djeci i o svim zenskim stvarima. I evo sad mogu reci da je kroz osnovnu i srednju skolu, kroz moj zivot proslo puno ljudi, a nas je ova srednja samo ojacala, ucvrsila, odrzala i meni pomogla da spoznam da jedini, pravi prijatelj si ti. „Pravi prijatelj nije samo onaj tko je uvijek uz tebe, nego neko ko te razumije malo vise nego sto ti razumijes sam sebe.“ A ti si mene uvijek razumjela, tjesila, zasmijavala, dizala mi samopouzdanje, pokusavala da me usmjeris na pravi put i uvijek si imala prave rijeci za svaku situaciju. I evo danas imam tu cast i mogucnost da ti mogu cestitati tvoj 18. rodjendan. Danas je dan kad i ti zvanicno postajes odrasla osoba. I na danjasnji dan cu ti pozeljeti sve najbolje i najljepse, iako ti i vise od toga zsluzujes. Zvjezdice moja, ti si moje svjetlo na nebu koje sija i danju i nocu, Sunce sto me grije, blago, rijetki dragulj za koji je trebalo previse srece da se pronadje i eto ja sam bila ta sretnica koja ga je pronasla. I eto Zvjezdice moja zelim da ti ovaj 18. rodjendan bude nezaboravan, da ga proslavis i obiljezis na najbolji moguci nacin i zelim da imas nesto uvijek na umu, a to je da cu ja UVIJEK biti tu za tebe.

Kao da sanjam dobro i zlo, oduvek sama zivim po svom. Videla sve sam lazne heroje ljude i boje umorne.Vreme kada svako izdaje svakog, a ja svoje snove zagrilm jako..

Sretno vam Valentinovo.

Sklad, mir i topla atmosfera je sve sto mi treba u ovim predivnim zimskim danima. Pahulje neumorno padaju i traze svoje mjesto na zemlji. Jedna preko druge se slazu, nizu i stvaraju prelijep prizor. Sve je zatrpano, mirno sve je stalo.

I ne, ne lazem. Kunem se ne lazem! Mogu ja i bez tebe. Ne gledam te vise onim ocima – ocima zaljubljene zene. Iako kada prodjes pored mene, jos uvijek me nesto vuce da se okrenem. Da pokusam uhvatiti tvoj pogled. I kad ga uhvatim, tek tada shvatim da mi nista ne znaci. Gledam u stranca, slucajnog prolaznika. Ne znam ko je taj covjek tamo. Taj covjek, tu sto stoji. Ma taj sto nosi lazni osmijeh, dok su mu oci obojene tugom. Cula sam da je lazljiv, da mu je slast prevariti, a covjek koga sam ja voljela nije bio takav. Ma ni slucajno.

I kad na tren pomislim evo ga to je to, odluceno je, sve mi se vrati na pocetak i opet stanem pred ogledalo i pitam se sta uradih od sebe?! Zadnji sati mog odmora polako pocinju da otkucavaju i da mi govore kako obaveze me cekaju i kako sam imala dovoljno vremena da se odlucim za ono glavno. A ja sam protracila vrijeme izlazeci, uzivajuci i dolazeci kuci u kasne sate. Jedina obaveza koju smo Zvjezdica i ja uradile je ta da smo polozile testove za vozacki, i krenule na voznju. Ok, napisala sam maturski, i zavrsila neke osnovne obaveze. Sve sam radila samo da bi odgodjala glavnu odluku. Pa svako vece sam si probijala glavu, sta, kako, gdje, i kud dalje? I molila se da mi dodje neka ideja koju cu moci da realizujem i da cvrsto stanem iza nje, ali moje molitve su bile uzaludne. Imati neke ideje u glavi je malo, jer ako nisi dovoljno odlucan te ideje ti nista ne znace. Trebas biti dovoljno zrel za svoje godine, sto ja ocigledno nisam, zar ne ? Ok, znam da ce malo ljudi to potvrditi, ali ja sam shvatila i bez tih potvrda. Jasno mi je da ne stojim iza svojih godina, da nisam dovoljno mudra, i da nisam toliki znalac da znam reci sta zelim biti u svojoj buducnosti. Pritisak mi na ledjima stoji kao stijena od dvije tone, i nikako da mi splasne, nego naprotiv iz dana u dan raste. Malo je vremena ostalo da se ja smislim. Dok su drugi pametni ljudi ucili i pripremali se za prijemni ja sam samo planirala gdje bih mogla otici, sta bi mogla kupiti, sta cu obuci, i sta cu jesti? Cetri osnovna pitanja koja sam si postavljala zadnja dva mjeseca. Jako nezrelo i neozbiljno pristupanje problemu. I onda jos kad mi netko kaze: " Jesi li odlucila sta ces upisati?" ja naprosto poludim, i najradije bih sve poslala tamo gdje ne bih trebala, pocela bih se derati iz sveg glasa, plakati u majcinom krilu, ali ipak sve te hirove ostavim u sebi i lagano odgovorim NE ZNAM. Jebeno ne znam! I onda kao glupaca podjem da se tjesim, da cu vec odluciti, da bi mogla ovo ili ono ili cak da se tjesim da to za mene nije prevelik zalogaj. Neodgovorna sam i to me umara, i tko kaze da sam ja imala odmor, kad ga ni za sekund nisam osjetila. Kasno je da sve krenem iz pocetka, kad sam zasrala tamo gdje nisam trebala!

Bespotrebno je pisati iz godine u godinu kako januar i nije neki mjesec ,zar ne ? Nema potrebe da spominjem januar 2007 godine i pakao kroz koji sam prolazila tad. Sedmi razred, osnovna skola, predzadnja klupa sa Punoljetnom i niz trauma koji sam prezivjela u to doba. Nema potrebe da napominjem faze koje je prolazila bez mene, i faze koje sam ja prolazila bez njih. Samostalan zivot i nije mi bas puno pozitivnih stvari donio. I non stop mi se te slike vrte po glavi, iako znam da je to sve gotovo, ali strah u meni prevladava, jer znam da je moguce da se sve ponovi. Bog mi je svjedok da ga molim za sve najbolje. I na tren pomislim da su dijelovi moje slagalice, mog zivota poslozili naletim na period, prepreku koja me jednostavno bez po muke koju sam ja upotrijebila da dodjem do vrha vrati na dno. Dno je postalo i moj vrh i moj pocetak. I dosadila mi je ona nada, tjesenje i tracenje vremena za to. Nista nije kao nekad!

- Sta ostaje poslije ljubavi?
- Ostaje i pokoji pogled slucajnog prolaznika koji vise ne vidi tvoju ruku u mojoj ruci; ostaju njegove rasirene zjenice shvativsi da su medju mojim prstima sada neki drugi prsti. I nase ceste kojima smo se vracali poslije ljubavi, nase plaze na kojima smo dijelili poljupce. Ostanu i tvoji prijatelji, koje sam u vrijeme dok sam bio s tobom nazivao nasim prijateljima, a danas, kad od mene okrenu glavu na ulici, shvatam da su bili samo tvoji, da se prijatelji ne dijele. I tvoja sestra koja mi i danas cestita rodjendan. Ostaje i lancic bez privjeska, jer sam tada rekao da mrzim plocice, srca i ostale gluposti koje vise po lancicima. Da sam ih volio , danas bi ostao i privjesak. Ostane u ustima okus gorak k'o pelin. Spoznaja da vise nisi i nikad neces biti tu. Jedno vise iskustvo i jedno povece razocarenje. Ne ostaje bas mnogo, zar ne?

Punoljetna nakon svega da mi se javis?

Srecu nadjes tek kad je prestanes traziti...I nadjes je bas tamo gdje nikada po nju ne bi otisao.Glavu gore! Ima i one vrste,srest ces ih,koji citaju iz ociju kako ti srce kuca. Njih vrijedi cekati!

Godina nova, svi nesto zele ja molim Boga, da mi tebe samo za mene cuva. Godina nova, svima donese srecu u novo ljeto ja bez tebe necu, a tacno u ponoc iskreno i od srca zelim da tvoje srce za mene kuca.

Ispratismo jos jednu godinu. Ostade ona iza nas, a mi nastavismo dalje. Prosla godina i nije bila toliko losa, ali zna se naravno sta je u njoj bilo najbolje. To se podrazumijeva, zar ne? Moja najbolje docekana Nova godina, i prva Nova godina da je docekana sa mojom Zvijezdicom. Docek Nove godine sa ljudima do kojh ti je stalo, i sa ljudima koji su u stanju da svaki tvoj osmijeh protumace da li je dosao iz duse ili se na licu nasao kao kod nekog odlicnog glumca. Hiljade ljudi, oko mene stoji, i ceka da otkuca sat pri tome izgovarajuci molitive u sebi za Novu godinu pri tome zeleci sebi i svojim najblizima sve najbolje. Sve je nekako bilo u duhu Nove godine.. Svi su se talasali u jednu stranu, a nebo je bilo granica. Nebo koje je bilo prepuno zvijezda i sarenila koje je nastalo od vatrometa.  Cestitke izmedju nas, potom roditelji zovu, i onako iz kucne, usamljene atmosfere zele sve najbolje. Prva Nova godina koju sam slavila cetiri dana i tri noci s njima. Nasa mala vikendica u samome centru je doprinjela svoj predivnoj atmosferi koja se zadrzala sve te dane i noci. To su bili trenuci koje cu pamtiti cijeli zivot, i kojih cu se vrlo rado sjecati. Tih dana smo non stop sebi postavljale pitanje: "Gdje cemo biti sljedece godine u ovo doba ?" Naravno odgovor na ovo pitanje niko nije dao, ali smo si obecale da ove godine aBd idemo na more svi zajedno, i da cemo ostati jedno kao i do sada.

Mozda novi januar donosi spas. Ne daj da nam snegovi zaveju trag, pogledaj kroz prozor kad sklopi se sat .

Svim prijateljima koje slave zelim :

 

Umorana ko sada nisam bila od rodjenja. Umorana od suplje koja nema kraja. Umorana od pakla, predaleko sam od raja. Umorana od lazi, umorana sam od istine. Umorana od istoka, umorana sam od zapada. Umorana od prijatelja, i silno zelim otici iz grada!

Krenem, stanem, napisem i izbrisem. I tako ko zna koliko puta na dan. Bog mi je svjedok.Ne znam kako sad da opisem kako se osjecam. Sjedim na stolici i buljim u ovaj monitor. Sve je pomalo staticno. Medjutim, ne mogu ni reci da mi fali neke prevelike dinamike u zivotu. Iskreno, uzivam u svome miru. Uzivam kad se izlegnem na krevet, upalim tv ili procitam neku dobru knjigu koja me ostavi da razmisljam o tim situacijama , uzivam u svojim mislima i jedino se ovdje ponekad otvorim sto je zaista u mojoj dusi. Najgori trag u nama nosi sjecanje. Potaknuto i najmanjom sitnicom odjednom zna "iskociti" i polako nas vratiti u prosle dane, a tad se zamislimo i malo po malo pocnemo padati. Dovoljno je sjesti, i pokusati se opustiti. Medjutim, upalis TV, a na njemu film o dvoje zaljubljenih ljudi koji unatoc svim neprilikama na kraju budu zajedno. I uspiju, a zatim se pitas gdje si ti u svemu tome? Da li je to mogao biti i tvoj film? Milioni misli prolaze kroz glavu, a raspolozenje je sve losije iz sekunde u sekundu. I onda se pitas da li to ima i u stvarnosti, ili je to samo jedan dobro rezisirani, uigrani film? Te misli te prate cijeli dan, i shvatis da si jos jedan dan protracio razmisljajuci o nemogucoj, nesudjenoj i zabranjenoj ljubavi. Ja se ne kanim forsirati. Zivot polako tece iz dana u dan. Tko zna vec sto ce biti sutra. Tko zna koga cu sresti i bez daha ostati. Iako moram priznati da se to jako dugo nije desilo.